foto: ABA liga/Crvena zvezda Meridianbet/Djordje Kostic

Trener s kompasom koji ne pokazuje sever

Crvena zvezda je sinoćnim ubedljivim porazom od Budućnosti ozbiljno ugrozila svoje izglede za plasman u finale ABA lige. Po mišljenu mnogih ljubitelja košarke, ti izgledi nikada nisu ni bili naročito veliki, posebno imajući u vidu nivo angažovanja ekipe u ovom takmičenju. Ipak, da li je sva odgovornost samo na igračima?

Od pobede u finalu i osvajanja Kupa Radivoja Koraća do početka plej-ofa ABA lige, Crvena zvezda je ukupno odigrala 19 utakmica, 10 u ABA ligi i devet u Evroligi. Skor u ABA ligi je bio 7-3, što možda i ne izgleda toliko loše, ali u kontekstu činjenice da su crveno-beli prošle sezone izgubili samo četiri meča tokom čitave sezone u ABA ligi, pomenuti učinak deluje znatno slabije. Zapravo, ako pogledamo izdanja ekipe sa Malog Kalemegdana, ove sezone je Zvezda ostvarila najveći broj poraza (7) u ABA ligi u poslednjih 10 godina (ako izuzmemo sezonu 19/20 koja nije završena usled pandemije).

Od starta je delovalo da je fokus ekipe gotovo isključivo usmeren ka Evroligi, što se negativno odrazilo na učinak u ABA ligi. Ipak, tu dolazimo do drugog problema. Nakon pauze i osvajanja Kupa, Crvena zvezda je u Evroligi ostvarila svega dve pobede, uz sedam poraza. Takođe, na domaćem trenu je upisana samo jedna pobeda na pet odigranih utakmica. Na kraju, ekipa je ostala bez plej-ofa Evrolige, a istovremeno ugrozila i poziciju u regionalnom takmičenju – što je, ako uzmemo sve u obzir, najgori scenario.

Problem pored samih rezultata predstavlja stav ekipe. Od osvajanja trofeja u Nišu, stiče se utisak da dobar deo igrača izgleda nezainteresovano, pogotovo u ABA ligi, dok se to (doduše dosta ređe) dešavalo i u Evroligi. Ovde bih pogotovo želeo da izdvojim utakmicu između Crvene zvezde i Žalgirisa, kada sam primetio veliki kontrast u govoru dela dve ekipe. Izgledalo mi je kao da gosti iz Kaunasa žele pobedu neuporedivo više od Zvezde.

U ABA ligi je to zaista bilo mučno za gledati na pojedinim utakmicama. Totalna nezainteresovanost određenog dela igrača, ulazak u meč lagano, kao da je pobeda već ostvarena, da bi na kraju ista bila teško izvojevana, uglavnom zahvaljujući individualnom kvalitetu Petruševa, Kalinića, Miler-Mekintajera ili nekog drugog. Veliki deo igrača u poslednja tri meseca igra van forme, mnogi su nervozni, ali izlaz iz krize još uvek nije pronađen.

Jedan od glavnih krivaca za ovakav pad jeste i trener Janis Sferopulos. Činjenica je da je on ove sezone imao je bolje uslove od svih svojih prethodnika – veći budžet, mogućnost da sam kreira tim, kao i retku privilegiju da zadrži većinu ključnih igrača, što skoro nikome pre njega nije polazilo za rukom, pogotovo ako pričamo o stranim košarkašima, koji bi klub po pravilu napuštali nakon jedne dobre sezone. Ipak, ekipa ni ove ni prošle sezone nije uspela da se plasira u plej-of (mada za prošlu sezonu se ne može toliko zameriti s obzirom na to da je preuzeo ekipu krajem oktobra).

Kada govorimo o učinku Janisa Sferopulosa od trenutka kad je stigao na Mali Kalemegdan, moramo pomenuti i pojačanja. Jedno pitanje koje se postavlja je: koliko pojačanja od početka Sferopulosovog mandata možemo nazvati uspešnim? Prošle sezone, od kad je ekipu preuzeo Sferopulos, opremu beogradskih crveno-belih su zadužili Džavonte Smart, Fredi Gilespi i Trej Tompkins, i možemo reći da se nijedan nije preterano dobro pokazao.

Koliko igrača koji su dovedeni ovog leta možemo nazvati uspešnim pojačanjima? Nikola Kalinić spada u tu grupu sigurno, ali šta je sa ostalima? Mislim da sada možemo reći da su Ajzea Kenan i Kodi Miler-Mekintajer, kad se sve sabere i oduzme, igrali ispod onoga što se od njih očekivalo. Ognjen Dobrić je razočarao, Uroš Plavšić je odavno otišao na pozajmicu u Bešiktaš, Majk Daum je zbog povrede odsustvovao dosta dugo pa se ne može dati neki konkretniji sud o njemu, Džon Braun je jedan od retkih koji je svaki put kad kroči na teren davao sve od sebe, ali pored toga je i on imao slab doprinos. Filip Petrušev je imao odličnu sezonu, bio je možda i najbolji pojedinac u ekipi Crvene zvezde, ali su male šanse da će nositi ostati u Beogradu i naredne sezone, jer je on ipak pozajmljeni igrač Olimpijakosa.

Takođe, moramo se dotaći i pada forme ekipe od osvajanja KRK. U poslednja tri meseca, od kako je ekipa van forme, Janis Sferopulos nije uspeo da „probudi“ gotovo nijednog igrača. Deluje kao da ne postoji jasan plan kako da se izađe iz ove krize, mnoge njegove taktičke zamisli su u najmanju ruku bile nejasne, od petorki sa tri beka od kojih nijedan nije pozat kao preterano dobar defanzivac, do uvođenaj igrača koji je „hladan“ prvi put u meč u trećoj četvrtini i toga da se gotovo nikad ne skraćuje rotacija, te da u svakoj utakmici gleda da rasporedi minute svima da bi svi bili zadovoljni.

Ruku na srce, crveno-beli su ove sezone imali velikih problema sa povredama, što je značajno uticalo na rezultate, ali nažalost, povrede su sastavni deo sporta. Majk Daum je imao višemesečnu pauzu, kao i Džoel Bolomboj, dok su mnogi imali i po više nedelja pauze usled povreda. Mada, i ovde postoji prostora za zamerke, a jedna je nedovođene adekvatnog pojačanja nakon prve povred Džoela Bolomboja protiv Budućnosti. Tada su se spominjala mnoga imena, poput Džonatana Motlija i Mfiondua Kabengelea, ali na kraju nijedan od njih nije završio na Malom Kalemegdanu. Odluka da se ne reaguje tada pokazala se problematičnom samo par meseci kasnije, kada se Bolomboj ponovo teže povredio.

Crvena zvezda je ušla u sezonu s velikim ambicijama, ali je doživela još veće razočaranje. Iako sezona još nije gotova (daleko od toga), dosadašnji učinak teško da uliva optimizam navijačima. Ulogu u tome svakako ima i Janis Sferopulos, s kojim je nedavno produžen ugovor. Da li je to bila greška – pokazaće završnica sezone. Da li bi trebalo da vodi ekipu i sledeće sezone? Odgovor na to takođe treba tražiti tek po završetku sezone, ali ono što je sigurno jeste da je grčki stručnjak izgubio poverenje dobrog dela navijača Crvene zvezde.