Priče pod obručem – Školovani provincijalac ili gradski klošar?

Deca iz provincije (kao i autor ovoga pisanija) su puna snova, ideja, ambicija od malena. Možemo diskutovati o tome da li su to roditeljske ili lične ambicije da isplivaju na površinu i da postignu jokićevski, tadićevski (onog omiljenijeg narodu), mitrovićevski ili dončićevski uspeh u sportu jer smo zaista sportska nacija, plodno tle za stvaranje uspešnih sportista. Još ako jede burek i pije kolu, milina, gde ti Srbinu da uskratiš prostora za užitak?

Mada, od dečačko-devojačkih želja do realnih ljudskih sudbina, ogromna je putanja. Budući da sam čuo na prethodnim fitnes predavanjima iskustvo fitnes trenera iz njihovih matičnih sportova, a to je da su deca iz provincija gladnija za uspehom od gradske dece zbog činjenice da roditelji dece iz provincije bacaju sve karte na sport, dok je drugačija matrica kod roditelja iz većih gradova – usmeravaju decu na školu.

Prvi sam izuzetak, provincijalac sa gradskim vaspitanjem i pristupom sa nizom uticaja, kvalitetnih i destruktivnih, ali u većini slučajeva je ova tvrdnja na mestu. Iznećemo nekoliko objašnjenja.

Deca najčešće krenu da se bave sportom spontano ili kroz neku roditeljsku ambiciju, da dete ne sedi kod kuće. Nije to loša varijanta, pod uslovom da je usklađeno sa realnim ambicijama, kao što nije u državi Srbiji sklad već godinama i u svim njenim oblicima od socijalizma pa do današnjeg dana. Roditelji hoće da im se deca ostvare na ovaj ili onaj način, da se ne muče kao nekada što su se njihovi roditelji maltretirali da stanu na noge (uglavnom su to staklene noge nažalost).

I kod nas je došla nažalost kultura američkih muljatora, dolazak do novca po ubrzanom postupku i zaobilaznim putem. To stoji, novac je danas pokretač 100 stvari, a u biti i života, ali put do velikog novca nije lak, čak je i nedostižan u 70% slučajeva.

Počnu deca da se bave sportom u lokalnoj školi fudbala, košarke, rukometa, odbojke, karatea, šaha, gde ih treneri navlače pričama kako će iz njihove radionice da dođu do zvezda uz mukotrpan rad (a i novac) u nadi da će biti najzaslužniji za nečiji uspeh. Imaju te škole sporta svoje prednosti, stvore se neka životna prijateljstva, kumstva, brakovi preko rođačkih linija i ko zna čega.

Krenu deca i u osnovnu školu u datu provinciju gde se uglavnom svi međusobno poznaju na ovaj ili onaj način (učiteljica mi je druga komšinica npr., divniju ženu nisam mogao imati u svom ranom odrastanju) i već kreću da se osećaju prvi kontraefekti provincija.

Roditelji truju decu raznim predrasudama o njegovom drugaru iz klupe, iz odeljenja, deca mahom iz raznih porodičnih situacija, rasturene porodice i još gori porodični odnosi, dobar deo nastavnika kune crnu sudbinu što radi u prosveti, umesto u nauci, škole sporta nemaju da ponude Bog zna kakav razlog deci da ostanu sem izlizanih priča kojima su ih i privoleli da izaberu baš njihovu školu sporta i iz cele te nemoći kreću raznorazne sabotaže koje uglavnom završe neslavno po te podmetače – dete jednostavno ode iz te sredine.

Postoji i drugi razlog – dete preraste tu sredinu i moralno i intelektualno i ljudski se jednostavno ne uklapa više u okvire te sredine i traži sreću u većim gradovima (obrazovnu i sportsku pre svega).

Kako kaže stara prijava iz 90ih – mala bara, puna krokodila. To su veći gradovi u Srbiji, bare pune krokodila koje mladi talenti i mlade talentkinje moraju da neutrališu, kako bi dobili mesto pod Suncem. Pređe mladi momak (isto važi i za mlade devojke, u daljem tekstu pišem u muškom rodu) u veliki klub i upiše srednju školu u velikom gradu.

Odabir škole zavisi od jačine kluba – što je jači klub, to je škola smešnija za učenje. A da li je to tako?

Krene prva godina, upoznavanje nove ekipe i iz škole i iz kluba koji je na stostruko višem nivou nego prethodna škola košarke. Promptno dobiješ status talentovanog sportiste koji predstavlja magnet za ljude – za žene, drugare, profesore, a i dame i glave sumnjivog morala. Kreće borba sa gradskim čarima, prve ljubavi, diskoteke, klubovi, kafane, kladionice, brza lova, razni mangupi na putu do zvezda.

Sa druge strane kreće raskol zvani škola ili košarka. Naš prosvetni sistem ne daje puno prostora za manevar mladim sportistima zbog neke rigidnosti zaostale iz onog vremena. Sa druge strane treneri i čelnici klubova pod pritiskom rezultata daju još manje prostora školovanju i uvode decu u ozbiljan, seniorski pristup treniranju gde postoji isključivo košarka.

Roditelji najčešće gube kontrolu nad decom i uticajima jer kroz 80% situacija nisu ni oni sami prolazili kao tinejdžeri, a kamoli da vode decu kroz ovaj trnovit put pun serpentina i radova na putu koji ometaju normalan saobraćaj. Tu vidim neku svoju buduću prednost ukoliko mi Bože zdravlja deca budu u ovakvoj situaciji.

Deca su sada u trouglu košarka – škola – spoljni uticaji.

Tu potcenjena uloga pedagoga vadi stvari u najboljem slučaju. Ali ovde deca već lelujaju i odaberu najčešće jednu od ova tri ugla i u velikom broju slučajeva – skrenu sa puta. Ako se usmere skroz na košarku, gotovo nikada se ne vrate na školu, izmuvaju neko vanredno školovanje ili padaju razrede, izostaju iz škole, pa moraju na vanredno jer su za redovno školovanje ispucali sve moguće kredite i u 80% slučajeva to bude životarenje od ugovora do ugovora i gaji se nezadovoljstvo koje eskalira oko četvrte decenije života. Nekih 10-15% slučajeva preseku povrede, bolesti, porodični problemi i ko zna koji uticaji, pa jednostavno moraju da se prekvalifikuju u neki drugi oblik u košarci ili totalno drugu profesiju mimo košarke. Ostatak od nekih 5% uspe da ostvari zaista karijere.

A kada se okače patike o klin, šta onda? Ako je ostalo nešto para, krene se neki biznis, ko šta voli od unosnih poslova. U suprotnom ostanu po klupskim funkcijama ili otvaraju škole košarke da zadrže kakav takav prihod. I tu je lutrija, jedno loše ulaganje i ode cela zarada niz vodu i 30 godina odricanja ode u nepovrat. Može da se desi i situacija da jednostavno služe za rezultat i razvoj par igrača i da po završetku juniorske selekcije provode po pozajmicama ili jednostavno ne budu ni razmatrani više i napuštaju klub tražeći sreću po nižim i višim ligama Srbije, odnosno vrte se od nemila do nedraga.

Uhvate li se lokalnih baraba i barabkinja, udruženje tiket&rulet, alkiš, vutra i cigarilosi su tu odmah iza ćoška. Znate već o čemu pričam, dovoljno sam surov i ovde. Posvete li se skroz školi, idu u drugi plan što se tiče ekipe, klubovi u trčanju za rezultatima i trofejima kadetskih i juniorskih liga te momke okarakterišu kao nedovoljno posvećene treningu i sklanjaju ih polagano iz selekcije i teraju bez njih. Mada ta deca uglavnom i nastave da guraju studije, pomisle na košarku otprilike u partijama piva i po kojom rekreativnom ligom osveže stare dane kada su obećavali.

Što se tiče dece koja ni ne dotaknu gradove ili ih dotaknu u studentskim danima, oni uglavnom ostanu u svojim mestima bez neke velike perspektive jer treniranje u pionirskim danima i posle pionirskih dana uglavnom ni ne doživi prirodnu progresiju, već vodi u regresiju, da ne kažem netreniranje i jedan po jedan bataljuje i okreće se drugim životnim stvarima. Tek tamo škole na šta liče, kao kaubojski saluni otprilike dok žvaću duvan i nogom otvaraju vrata. Dođe i ode ko kako hoće iz škole, krša izostanaka nakaleme zdrava i prava deca, opšti raspašoj.

Možda i 3X3 nije tako loš? Možda, ako si spreman na još jači finansijski i životni rizik i od tenisa i od košarke zajedno + nema svako odgovarajuće fizikalije za ovaj plemeniti sport koji se crta na olimpijskoj karti, toliko sličan, a toliko različit od našeg tradicionalnog 5 na 5 basketa, mada o tome nekom drugom prilikom.

Ovo je prikaz iz tastature školovanog provincijalca koji nije svoj igrački potencijal ostvario kroz neku Bog zna kakvu karijeru, sa jedne strane mu je i žao, a sa druge strane medalje ga kolokvijalno rečeno i zabole jer je ostvaren čovek i bez nekih većih napravljenih kuršlusa sebi i svojim najbližima, a mogao je da se tuče, da se karta, da se kurva, da pije i da žicka pare za pljuge, piće, udruženje tiket&rulet i da peva u kolima: „…samo korak deeeli me od njeee…“.

Kako kažu fitnes treneri – fora je u balansu, a taj balans iznosi ranije pomenuti triangle offense – košarka – škola – spoljni uticaji uz zdušnu podršku roditelja i najbližih.

Dakle moja mlađa braća i sestro pod obručima, poruka za kraj glasi – bolje biti školovani provincijalac, nego gradski klošar. I ne stidite se odakle ste, nosite svoje mesto najbolje što možete i dostojno predstavljajte svoje roditelje, familiju, trenere, klubove, društvo, saigrače, emotivne partnere.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Verified by ExactMetrics