Dijana Grubor
Aktuelna tema u komšiluku, ali i širom Evrope, prethodnih dana bio je Mario Hezonja. Hrvatski as je u Brestu, na meču protiv Francuske, prvi put na parket izašao kao kapiten nacionalnog tima. Dok je košarkaška javnost u Hrvatskoj pratila kako će se Hezonja snaći u ulozi vođe, regionalni i evropski mediji pisali su o njegovom odnosu sa čelnicima Reala i potencijalnoj promeni kluba. Sam Mario se u intervju za Sportske novosti dotakao svih aktuelnih priča o njegovoj karijeri.
Od njegovog povratka u Evropu, saga na relaciji Hezonja-Partizan-Panatinaikos, svakog je leta glavna tema košarkaških portala širom Starog kontinenta. Ove godine, rasprave o Realovom asu, počele su ranije nego inače. Lavinu komentara pokrenuo je slavni jugoslovenski košarkaš, Aco Petrović.
Petrović je tokom razgovora u podkastu ABA Talks, govorio o Hezonjinim simpatijama ka beogradskim crno-belima, te Partizan, uz Panatinaikos, naveo kao jednu od mogućih opcija za nastavak karijere hrvatskog superstara. Takođe, mediji u Španiji i Grčkoj pišu o Mariovom nezadovoljstvu trenutnom ulogom u Realu, te nesuglasicama sa upravom španskog giganta.
“Trebali smo dobiti Francusku u Brestu”
Kapiten Hrvatske reprezentacije, veruje da je njegov tim mogao slaviti u Brestu, samo da su se neke stvari drugačije odvile.
“Recimo samo da je tamo bio samo Šiši (op.a., Dario Šarić), dobili bi ih bez problema. Takav je moj dojam. OK, igrati protiv Francuza, koji su imali cijeli niz euroligaških igrača u svom sastavu, možda je bio i šok za neke naše mlađe igrače. Francuzi znaju igrati, znaju se kretati, vidi se da igraju u najboljoj ligi u Europi. Mi imamo takav skup igrača, mi radimo na tome da se naši dečki izbore za sebe i da idu igrati u što je moguće bolje lige i za što je moguće bolje klubove, kako bi osjetili što je to igranje s najboljima. Osnovna razlika u toj utakmici s Francuzima bila je fizička snaga našeg protivnika, a to nam je onemogućilo postavljanje nekih napada, a imali smo uslijed toga i dosta izgubljenih lopti. Opet, ja bih podvukao jednu jako važnu stvar što se tiče te utakmice, a to je činjenica da se mi nismo raspali. Nekada bi takve utakmice postale jako loše za navijače, a posebno za nas na terenu. Jako je važno da smo momčad i u porazima i u pobjedama. Što se tiče Cipra, to je bilo u redu. Nekada smo i profilom takvih protivnika znali igrati egal utakmice. Drago mi je da smo bili ozbiljni, da smo ih dobili na naš način igre, da smo tu utakmicu igrali onako kako smo željeli”.
Dok je Hrvatska u Rijeci slavila protiv Kipra, Francuzi su u Tuzli došli do druge pobede u grupi:
“O toj utakmici i nije toliko ovisilo što se tiče nas. Nama još dolaze Francuzi kući, treba ih tu dobiti, kao što treba dobiti dva puta BiH u studenom”.
Hrvatskoj slede kvalifikacije za Olimpijske igre i susreti sa Slovenijom, Grčkom i Dominikanskom Republikom. Mario veruje, da će uz pomoć igrača koji nisu bili na raspolaganju tokom prvog dela kvalifikacija za Evrobasket, Hrvatska imati šta da pokaže u Pireju:
“Kad smo posljednji puta bili na Igrama, prošli smo kroz jaki turnir u Torinu. Možda je tada reprezentacija bila iskusnija, ali ova je neka nova Hrvatska, energičnija, zdravija. Doći će nam igrači iz NBA lige, nadam se i oni koji nisu bili s nama proteklo ljeto, kao što su Šamanić ili Matković, posebno mislim da će nam Matković biti od velike koristi. Imat ćemo ozbiljnu momčad”.
Sa Bojanom Bogdanovićem, kaže, nije razgovarao o reprezentaciji. Ipak, misli da bi Bojanov povratak u nacionalni tim bio dobra stvar i za igrača i za reprezentaciju:
“Čujemo se, zove me za neke ulaznice za Real, ali nije govorio ništa vezano za reprezentaciju. Međutim, zašto ne? Lani sam ja kretao s klupe i imali smo dobru kemiju, jer je to način na koji možemo trajati kroz cijelu utakmicu. Mislim čak da bi ta reprezentacija sada Babi i dobro došla. Trejdan je u New York, igra manje nego inače”.
Niksi su dobro poznati Mariu. U sezoni 2018/19 nosio je dres ekipe iz Nju Jorka ali ističe da mu je dolazak u Veliku jabuku, bio loša odluka.
“Dobro je to sve skupa, ali ja sam tim odabirom Knicksa napravio veliku grešku. Imao sam 24 godine, a bio je to potez za umirovljenje, onaj potpis gdje ideš na kraju karijere, a ne s puno energije i želje koju sam ja imao. Slušao sam o velikim planovima, o tome kako bi trebalo biti, da su u Orlandu krivo radili sa mnom, da mi nisu dali igrati. I prihvatio sam, ali se ispostavilo da smo mi dječji vrtić i to nikako ni za koga nije bila dobra situacija. Momci su se raspali, valjda sam ja posljednji ostao koji se nečemu nadao. Nije bilo lako, iako su mi treneri pomagali. Međutim, kad si u seriji poraza prilijepe ti etiketu kako te zanima pobjeđivanje, da si ovakav i onakav” ističe Dubrovčanin, pa nastavlja:
“Počeli su upirati prstom u meni i stvori se taj osjećaj, veliki pritisak. Nisam nikada bio tip koji se time opterećuje, ali je to postalo negdje okolo. Kakav već jesam, počeo sam se sam propitkivati, razmišljao gdje je tu moja krivica, jer u takvim okolnostima ne možeš biti sretan. Tražio sam razloge u sebi, a ništa nisam mogao naći. O tome nisam mogao javno govoriti, jer će svi reći, “vidi ovoga, ne vidi u sebi nikakav problem, nikada on nije kriv”. Međutim, ja nisam pronalazio odgovore na pitanja je li netko tko igra bolji od mene, jesam li loš, zar ne treniram dovoljno? Sve što sam radio, nastojao sam raditi savršeno, ali bila je tu ta etiketa. Knicksi su bila kriva odluka, priča je bila kad dolazio da sam praktički budući All Star, a ne da neću igrati. I drago mi je na kraju dana što sam se vratio u Europu”.
Ističe da je u karijeri preskočio nekoliko stepenica, ali sada, kada se vratio u Evropu da osvaja trofeje, stvari dolaze na svoje mesto:
“Krivo mi je što sam odlaskom u Orlando preskočio neke stepenice koje su bile važne u razvoju moje karijere. Govorim o stepenicama koje sam morao proći u Euroligi, o osvajanju trofeja. Ja to nisam imao. I ponekad sam mislio da me ne poštuju jer sam preskočio toliko stepenica. Euroliga je na tom putu strašno važna, stoga mi je drago da se u nju vratio, da tu osvajam trofeje”.
Povratak u NBA?
“Ne znam što bih odgovorio na to pitanje, jer trenutačno ispred te dvojbe stoji veliki upitnik. Vidjet ćemo što dolazi na ljeto, gdje sam i što sam. Sada je o tome bespredmetno razgovarati”.
Fokus je usmeren na sezonu u Real Madridu, a o budućim angažmanima, kako kaže, nema pojma:
“Nemam pojma. Nekada ranije bih znao smjer u kojemu bi se moja karijera mogla razvijati i kako se neka priča razvija vezano za mene, ali sada to nije tako. Nemam pojma i moram reći da me niti ne zanima što tko priča, što se događa, jer sve mi je to negdje okolo. Na jedno uho uđe, na drugo izađe. Nastojim biti u maksimalnoj kontroli svojih razmišljanja, svojih odluka o tome gdje želim, što želim, za koliko želim. Fokusiran sam samo na Real Madrid i kraj naše sezone, na trofeje koje napadamo. I možda je i dobro da sam u toj poziciji, jer ne dozvoljavam da mi ništa utječe na igre,, niti bih dozvolio da takve stvari utječu na mene. Na kraju dana, lijepe su to brige”.
Za kraj, na pitanje o medalji sa nacionalnom selekcijom, kratko odgovara:
“Ja se nadam”.
