Za naš portal je govorio crnogorski reprezentativac u basketu 3×3 i igrač ekipe Kodio iz Podgorice, Miloš Jovanović.
O košarkaškim počecima…
Prvi koraci potiču iz veselog djetinjstva, probavanjem različitih aktivnosti. Uz folklor i kartate, pored obaveznog školovanja, ubrzo je i košarka pronašla mene. Osposobljavajući basket teren u mom dvorištu, dobio sam mogućnost za ostvarivanje čuvenih košarkaških snova. “3,2,1 JOVANOVIĆ ZA TITULU”Upravo ti snovi svojim jakim žilama uspjeli su da da me pričvrste za teren ispod obruča. Sada umjesto parketa i sala, to je upravo basket teren sa uličnim stilom upravo onakav kojim sam nesvjesno krenuo.
Da li su košarkaški uzori potekli možda iz porodice?
Nije, u mojoj porodici nijesam imao košarkaškog uzora.
O profesionalnoj karijeri pre 3×3 basketa…
Mislim da su svi 3×3 igrači imali neke košarkaše karijere. Mlađe selekcije sam prošao u dobroj Nikšićkoj školi košarke. Ljubav, radnu etiku, sposobnost timskog rada naučio sam od trenera Vlada Radovića. U seniorskom pogonu sam se zadržao u okvirima granica Crne Gore, uporedo studirajući Mašinski fakultet. Bio sam član Jedinstva, Studenstkog centra, Ulcinja, Zete i donekle zapaženije partije pružao u KK Milenijum protekle godine.
Period prilagođavanja sa košarke na 3×3…
Pa sve zavisi od individue. Obično igračima treba jedna godina da bi se skroz navikli na basket, uz uslov da ne igraju više košarku. Obično se prepozna ko je pravi basketaš, a ko pravi košarkaš. Osnovne razlike, po mom mišljenju, su osjećaji tijela za kontakt, brzina same igre i brzina donešenja odluka. Basket je mnogo specifičan sport, njegov intezitet i dinamika dovode igrače do crvene zone pulsa koja onesposobljava igrča da uopšte misli na terenu. Igrači su prepušteni totalnom osjećaju, što je meni najveća čar ovog sporta
Suštinska razlika između basketa i košarke od pripreme utakmica do samih turnira…
Priprema za meč se sastoji iz par konsultacija između igrača. Coaching je zabranjen na terenu. Uz standardno istezanje, šutiranje i individualne rutine kao u košarci, nema nekih većih razlika. Turnir se sastoji iz više mečeva pa je hlađenje i ponovno zagrijavanje sastavni dio. U toku sezone svaki vikend je turnir, tako da uz odmor od prethodnog puta ostaje nešto malo vremena za taktičke stvari.
Kodio i reprezentacija Crne Gore…
Počeci sa Kodiom su počeci naših snova. Ništa nije čekalo gotovo, stvarali smo klub iz ničega. Zahvaljujći momcima iz Kodia u tome smo i uspjeli. Tek u našoj trećoj godini počeli smo da pravimo rezultate koje smo priželjkivali. Što se tiče reprezentacije to je jedan poseban osjećaj koji uvijek gori u meni, poziv da igram za Crnu Goru je još više rasplamsao čitavu moju priču oko basketa i dao podstrek za još veće snove pa i juriš ka Olimpijskim igrama.
Da li bi sve isto u svojoj karijeri uradio kao do sada ili bi nešto promenio?
Pa uvijek mislim da je sve onako kako i treba da bude. U basketaške vode sam nesvjesno ušao i prije nego što mislim. Bio sam učesnik prvog Red Bull turnira, kao i svakog narednog, godinama igrao većinu basket turnira po Crnoj Gori, i ljeta i ljeta provodio na poligonima gdje se igrao paklen basket na ispadanje. Pobjenik ostaje “rules”… Tako da… Uvijek sve isto!
O basketu sa prijateljima u slobodno vreme i popularizaciji sporta…
Sport će tek da se “provali” među ljudima. Njegovo vremensko trajanje je idealno za moderni svijet. A ja sam tek posle tri godine dobio prvi valjan odmor, tako da je basket sa prijateljima čak i dobra ideja.
Najdraži momenti u karijeri…
Najdraži momenti su uspjesi naravno. Imali smo nevjerovatnu vožnju na Mastersu u Constanti, gdje smo iz kvalifikacija došli do finala turnira, gdje smo svakako skrenuli pažnju čitavom 3×3 svijetu. Dobivši Antwerp i legendarni Liman u eliminacionoj fazi, doživjeli smo magične trenutke i nesvjesna stanja radovanja. Tako da sigurno taj dan izdvajam kao nešto najljepše u dosadašnjoj karijeri.
p.s. Nešto više o Milošu i njegovoj karijeri poslušajte kod naših prijatelja iz Podgorice!
